Immortal Pain

nedjelja, 30.09.2007.

Zatvaranje??

Evo vako..:D
Ni ovaj blog nije potrajao predugo..
Prestajem ga pisat..Onaj tko zeli roman nek se javi,mozda bude imo srece pa mu ga posaljem free..
Posto je neki dan doso kod nas doma neki novinar nesto za starce stajaznam,reko je da ce mi sredit bez problema objavu..Sto znaci:TO JE TO!
Sad samo starci trebaju dati ''zeleno'' svjetlo i gotovo..Inace objava je jako skupa ali reko je da ce mi sredit besplatno,za sad imam 2 izdavacke kuce,znaci treba mi jako puno truda da budu zainteresirani za objavu..Nadajmo se najboljem...I nadam se da cu ga objaviti..Eto zato vise ne pisem ovaj blog,jer kad dode(a jednom oce) do objavljenja...Nece biti posteno jer cete vi procitati cjeli ''besplatno'' a neki drugi isti kao i vi ce platiti..Naravno ne puno,ali ipak nije uredu..Tako da cu na ovaj blog napisat..Jednom..Uskoro..Mozda i ne uskoro..Kada bude objavljen Immortal Pain..
Hvala sto ste procitali ovo.
Pozdraw

*Metal Freakusha*

| Be my Vampire.. (2) | Drink my blood dear.. | Bite me now.. |

petak, 14.09.2007.

Zadnji plijen

Pod hitno mi je trebao stalni smještaj koji nikako nije mogao zamjeniti prljavi dvorac,te nove stvari za to novo moderno doba.No ipak,nije to bilo tako jednostavno.Nisam imao nikakvog poznanika koji je preživio do ovog doba i koji bi mi se ponudio za učitelja.Možda ipak nisam trebao odbaciti Akalu,vjerujem da bi sada bila od velike pomoći.Pogledavši se u ogledalo i usporedivši sebe i viđene ljude,shvatio sam da izgledam kao neki poremećeni manijak iz srednjek vijeka..Trebao mi je taj novac pod hitno...Ali nisam imo ideje od kuda da ga nabavim..Bio sam prisiljen učiniti ono..Što definitivno nisam htjeo i mogao.Ali..Morao sam!Obećao sam si zadnju žrtvu zbog sebe,zbog tog nevinog ljudskog bića.No,bio sam jednostavno prisiljen na to,nisam ni imao drugog izbora.Ponekada sam se mrzio zbog svog vampirskog nagona prema krvi.Kada bih ugledao krv,samo ju osjetio u zraku,odjednom više nisam bio onaj dobro odgojeni Edward II. Već sam se polako pretvarao u nakazu željnom hrane.Zapravo,shvatio sam,svaki prokleti vampir na svijetu može u nekim normalnim granicama obuzdati svoju žeđ.Tako sam ja u međuvremenu podlučio barem pokušati promjeniti prehranu,samo kako bih preživio bez ljudskog mesa.To su radili još neki vampiri,hraneći se životinjskim mesom.
Prije nego što sam otišao spavati u lijes,sva ova stoljeća,nisam se tih mjesec dana uopće hranio ljudskom krvlju.U početku se nisam osjećao najbolje,imao sam užasnu žudnju i tresao sam se od nedostatka pa sam ublažio žudnju životinjama.Bilo je jako teško izdržati bez uobičajene hrane,ali nakraju sam uspjeo..Osjećao sam se pomalo prazno,jer nije to bilo to,onaj užitak koj sam si pružao..
No došlo je vrijeme da prekršim obećanje koje sam postavio-zadnja žrtva.Iako sam znao da ću kad-tad opet ubiti,još u 17.stoljeću sam se zakleo da je bilo dosta i da mi je to bila zadnja žrtva.Očito da nije jer,ovo je otišlo pre daleko a ja sam trebao novac,odjeću,hranu i smještaj,stoga je stvarno bilo vrijeme..Nekako sam se bojao da,ako opet okusim krv,neću više moći stati i više sputavati svoje nagone.Samo sam se nadao da će sve biti u redu,kako bi trebalo biti...

U svojoj staroj odjeći,još iz srednjeg vijeka,dok sam bio budan,otišao sam u grad.Bio je to lijepi gradić,ne previše natrpan,lijepo uređen.Ali bilo je više ljudi nego što sam očekivao.Velika većina me zbunjeno ili čudno gledala ai neki od njih uopće nisu dizali pogled i nisu se obazirali.Bili su čudni ti pojedinci..Mirisao sam nešto drukčije na njima.
Ali tko god da bili,bio sam im zahvalan jer nije nimalo ugodno kada osjetiš druge oči na sebi.Ljudi mi također nisu bili omiljena bića ali sam ih poštivao više nego vampire.Imali su previše nedostataka na sebi.Nisu bili na velikoj razini inteligencije,nikadase ne bih mogao pouzdati u čovjeka znajući da on ne može biti vjeran prijatelj pa upravo zato nisam nikada imao prijatelja.Mislio sam zapravo da su ljudi nepotrebni,ali kao što sam ih mrzio,tako sam im se istom mjerom divio te čeznuo za povratak u ljudski oblik.
Gracioznim hodom sam došao do jedne fontane.Prekrasan prizor za moje umorne oči.Smjestio sam se na jednu od četiri strana kockaste fontane.Nikada me ljudi nisu zanimali naročitoBilo me je briga što pričaju o meni iza leđa,ali nitko od njih nije znao onu moju mračnu tajnu koja me mogla lako odati,pa se nisam zbližavao ni sa kim.Neznam zašto ali neki se glas u meni cijelo vrijeme javljao i naređivao mi da se okrenem.Na poslijetku sam to i učinio,polagano,onako mrtvački sam se oprezno okrenuo.Ali nije mi bilo jasno,ništa mi nije bilo sumnjivo.
Na drugoj strani fontane,nasuprot mene,sjedilo je prirodno prekrasno ljudsko biće koje sam slučajno opazio pogledavši u njenom smjeru.Ona se također u istom trenu okrenula..Pogledala me.Moj pogled joj ništa nije govorio u tom trenu.Nisam voljeo da mi ljudi vole isčitati sve iz očiju.Pa čak joj nisam odao iz očiju koliku sam kemiju osjetio prvi put između mene i nje.Ona je zbunjeno buljila u mene,sigurno se pitajući zašto JA buljim u nju.To je bio najveći problem,ni ja to nisam znao..Nisam imao odgovora na to njeno pitanje koje je očito postavljala svojim izrazom face.
Smjesta sam maknuo naglo pogled sa nje zagledavši se u svoje čvrsto stisnute šake na kojima su sve žile i žilice burno iskočile.Ona je i dalje buljila u mene,osjetio sam to,čuo sam to,i jednostavno sam znao da je tako.Ali isto sam tako znao da ne bulji u mene iz istog razloga kao i ostali-zbog odjeće,već zbog nekog drugog razloga koji nisam mogao pročitati iz nje.Nisam trenutno bio u stanju zaviriti u njenu glavu i misli.
Kada sam osjetio da me više ne gleda ,bio sam spreman baciti još samo jedan pogled na nju,ali već kada sam se okrenuo,nje više nije bilo tamo…A djelila nas je samo jedna voda.Ali to su bila dva različita života,dvije različite vrste koje se nebi smjele nikako miješati.
Pokušavao sam ju zaboraviti pa sam se skoncentrirao na žrtvu i pogledom hitro pregledavao cijeli vidik.Nedugo poslije,ugledao sam jednog još svježeg čovjeka.Bio je to nekakav poslovni čovjek,vidjeo sam to po odjeći.
Ušao je u banku a ja sam se samo pitao hoće li podići novac..Nakon kraćeg vremena čekanja,isti čovjek je sada izašao iz banke užurbanim korakom s crnom aktovkom u ruci.Zlobno sam se nasmijao te se digao i krenuo za njim.
Skrenuo je na moju sreću u sporednu ulicu koja je bila ponešto uža i zbijenija od ostalih.
Pohitao sam za njim,ali opet tihim,za njegove uši,nečujnim korakom.Pratio sam ga,skrivajući se iza razno raznih vrata i objekata kada got bi se on okrenuo.To je bila još jedna moja sposobnost.
Osjećao je da ga netko prati te ubrzao korak još više nego prije.
Ali nije mogao pobjeći vampiru.
Polako ali istovremeno u velikim količinama,utjerao sam u tog čovjeka previše straha.
Radio sam velike a uz to i tihe korake i nije bilo šanse da me primjeti,previše sam bio oprezan i iskusan.
Pred samom izlazu iz puste uličice,stvorio sam se pred njim.Stajao sam ispred njega nekoliko metara a mrgudan čovjek je ukočeno stao na mjestu i odjednom promjenio izraz face.
Bilo je očito da ne razumije kako sam se stvorio ispred njega.
Naravno..Ljudi…
-Što hoćeš??-viknuo je čovjek koji je gledao ima li oko njega uopće žive duše.
-Smrt- oblikovao sam tu riječ najbolje što sam mogao,znajući da će upaliti.
-Š…Što??- zamucao je i istog trena,valjda refleksno krenuo par koraka unazad.
Ja sam se za isto toliko približio ne gledajući ga ravno u oči,jer sam osjetio da bih mogao istog trena iščupati utrobu tom čovjeku..Znači,počelo je,moje su oči poprimile krvavo crvenu boju i osjetio sam probadanje u sebi znajući da se više neću moći suzdržati da ne ubijem plijena ispred sebe.
-Ovo je tvoj sudnji dan-zavrištao sam svoju uobičajenu izreku prije svakog ubojstva.
-Ma ti si poremećeni sotonist! –povikao je na mene iako sam osjetio njegov strah.Mogao sam ga namirisat na kilometre.
Osmjehnuo sam se zlobno mičući samo jednu stranu svojih usta,onako kako sam to uvijek radio a on je tada opazio moje oštre očnjake i zajecao shvativši da nisam čovjek.
Poletio sam prema njemu,snažno stisnuvši njegov vrat i u njega zabio zube te napravio onaj čin koji stoljećima nisam radio.
Osjetio sam toliki užitak kakav zapravo nikada nisam osjetio..
Završio sam i sa njime,uzeo aktovku a njegovo beživotno tijelo ostavio na cesti.

Došao sam na svoje groblje,sjeo na klupicu i otvorio pažljivo crnu aktovku.Nebih mogao opisati taj pohlepni osjećaj,novac me zaslijepio,tisuće su me zaslijepile,pa možda i milijuni.
S oduševljenjem sam se sam sebi nasmijao i odmah krenuo kupiti svoj ‘’kavez’’ za trenutni smještaj.
Naišao sam na nešto primamljiviji oglas i bez imalo razmišljanja odlučio kupiti te posjetiti to mjesto.
Bila je to nešto starija zgrada,nalikom na neboder,sa izbljeđeno bijelom fasadom.Osjetio sam čak i razočaranje ali nije me previše diralo pošto sam jednostavno znao da je to samo privremeno rješenje.
Nakon što sam razgledao cijeli stan koji mi se nimalo nije sviđao po dizajnu,ipak sam ga kupio od ukućana koji nisu imali ama baš ikakvog ukusa.
Odlučio sam ga u potpunosti preurediti te prilagoditi svojoj vrsti.
Moja je vizija bila prebojati ga cijelog u crno i premjestiti sav namještaj na-smetlište.
Ubrzo sam pronašao salon namještaja i kupio sve do jednog novo i nevjerojatnom brzinom sve namjestio.
Kao vampir,mogao sam trčati brzinom prosječnog auta i raditi stvari deset puta više i brže od ljudi a još sam bio neusporedivo snažniji od tih bića.Ne samo ja,već svi vampiri.
Na kraju krajeva stan mi se sviđao,ovako totalno preuređen i mračan.
Vrlo sam brzo učio i sve stvari do sada viđene do sada umemorirao u mozak.Na svu sreću imamo odlično pamćenje.
Naravno,bio sam samouk stoga sam se uglavnom već naučio koristiti većinom meni novih stvarih.
Moj se stan sastojao od tri spavaće sobe,dnevnim boravkom koji je bio spojen sa kuhinjom i kupatila.Čak sam imao viška soba koje sam pametno iskoristio pohranjujući u jednu meni važne i drage stvari kao svoje dnevnike,crteže,skladbe i još neke stvari pa je ta soba izgledom ličila na moju privatnu knjižnicu.Svojoj violini sam posvetio posebno mjesto u sobi.
Drugu sam sobu ostavio kakva jest-prazna,jer nisam znao kome će ikada poslužiti kada nemam poznanika više..Svi su nestali,istrebljeni ili spavaju dugi san kao što sam ga ja debelo odspavao.
Dnevni je boravak imao tamno ljubičaste tapete na crne paukove mreže što mi je bilo simpatično,a u sredini se prostirao veliki crni tepih na kojem je stajao sivi željezni stol u obliku groba.Cijeli je dnevni boravak i kuhinja bila u gotičarskom stilu uređena..Usklađeno..
Iako se sa kuhinjom nisam prečesto koristio,htjeo sam da i ona izgleda mračno.Za mene hrana nema okusa,barem ne ljudska hrana.Podnosio sam ju nekako tjerajući se da ju jedem umjesto da ubijam,ali na sreću,postojale su sitne životinje kao štakori koje se svugdje moglo naći pa sam se njima također redovno hranio.
Moja soba je od svega bila najzanimljivija,valjda zato jer sam najviše vremena provodio u njoj.Iz svoje grobnice sam dovukao lijes koji se dobro uklopio u sobu.Sve je djelovalo kao mrtvačnica a meni je sasvim odgovaralo.Imao sam također sivi radni stol,razno razne stravične ukrase koje sam sam izradio,i ogroman crni ormar koji je trenutno bio pun nove robe.Oduvjek sam bio opsjednut onim stravičnim ogledalima pa sam si nabavio jedan dovoljno veliki iako ne za sebe,jer se gotovo nikada nisam gledao u njega.
Na zidu su visile razne moje slike,hoću reći,crteži koje sam napravio u toku svog života a bilo ih je previše.

Dok sam se u potpunosti namjestio,već se počeo spuštati pomalo mrak.
Tada sam je se opet sjetio..Djevojke sa fontane.Bila je to zapravo prva komunikacija sa ljudima,iako je bila bez ijedne riječi.I iako ona nije razumjela mene,ja sam itekako razumio nju,čitao sam ju kao otvorenu knjigu.
Prisjetio sam se njenog očaravajučeg izgleda.Ovo je prvi put da o čovjeku govorim ovakvo nešto.
Imala je vrlo dugu crnu kosu.No zapravo kada bolje razmislim,na samome svjetlu izgledala je kao tamno plava..Tamna noć.Šiške su joj bile odrezane na ‘’v’’ a zainteresiralo me ponajviše njeno blijedo lice sa priločno lijepim crtama.Ali ne,nije bila vampir zasigurno..Osjetio bih to.
Učinilo mi se da ima oči boje neba,kristalno plavo nebo sa mrvicu sivih oblaka.Voljeo sam takve oči.Ali prvo što sam opazio na njoj bile su žarko crvene usne.
Bila je vrlo vitka,obučena u crnu majicu malo čudnijeg dizajna koji je teško opisati,i imala je crne traperice.Iako mi tijelo nimalo nije bilo bitno..Izgledala je savršeno.
Bože..Ja sam sišao sa uma,ovo se ne dešava.Nisam se smjeo dovesti u ovakvu situaciju.Pa to o čemu razmišljam bi bilo kršenje osnovnog pravila Zakona vampira-ne komuniciraj sa ljudskim bićem.Oni su lovina.
Bilo je vrlo poznato da kršenjem bilo kojeg od dvadesetak pravila,život se pretvara u stvarni pakao.Neznamo tko je točno osmislio i postavio pravila ali očito da je bio neki značajan vampir u povijesti pošto kruže glasine,i dokazano je da Anđeli tame lagano ali sve gore zatruju život onome koji prekrši pravilo.Takvi se vampiri koji su prekršili pravilo nazivaju Zatrovani.
Gone te ravno u pakao,cijeli život,što znači-čitavu vječnost dok te doslovno ne istrjebe da si sam ne učiniš nešto nažao.
No nisam siguran vrijedi li to još dan danas.
Sve je to bila pogreška,ona će ubrzo biti izbrisana iz mog sjećanja.Nema mi druge!

iduci petak sljedi nastavak-zvuk mrznje.. =)

Pozdraw
*Metal Freakusha*

| Be my Vampire.. (4) | Drink my blood dear.. | Bite me now.. |

subota, 08.09.2007.

Dvorac

Ipak sam se vratio u svoju grobnicu kako bih dočekao sljedeći dan.Pun samopouzdanja,legao sam u lijes i sušao govor prirode..Neopisivo sam volio zimu.Moje najdraže godišnje doba.Volio sam ju zbog njene nepodnošljive hladnoće,tame,ponekad kiše i nevremena koje nam je priuštavala.Nisam shvaćao smisao topline po ljeti i onog blještavog sunca i takvu masovnu gužvu.
Ujutro sam se lako digao,jer nisam spavao.Kao vampir,ne mogu spavati samo na jedan dan tj. kraće vrijeme.Ako zaspem,spavati ću više desetljeća ili pak-stoljeća.Noći sam uglavnom provodio sjedeći u mraku i razmišljajući.Uistinu,mislim da u svom životu previše razmišljam uzalud.
Istog sam trena napustio grobnicu.Znao sam da je blizu,osjećao sam to..Mirisao sam to u zraku.Prošao sam šumskim putem.Hitro sam hodao tom gustom šumom tražeći dvorac.Izašao sam na neko poznato mjesto.Gledao sam ga,no nisam ga prepoznavao.Ugledao sam vranu koja je kriještući sletjela na klupicu..
-To je to!
Moja klupica i groblje,a nešto dalje u brdu se protezao naš veliki dvorac.Ali sve je bilo vrlo zapušteno,ono nekoć predivno groblje trenutačno je bilo prljavo,zaraslo te uopće ružno za gledati.Nisam mogao vjerovati kako nešto tako lijepo može vrlo lako preokrenuti smisao riječi u ružno.Samo jednom pogreškom vampiri su unakazili naše staro groblje..A ja sam svo to vrijeme spavao....
Popeo sam se putem do dvorca i stao ispred ulaza.Za oko mi je sasvim slučajno zapeo grm ruža koji,sjećam se,prije nekoliko stotina godina nije bio tu.Toliko trnja oko nje,a ona se sama bori sa njma iako su dio nje.Kao da se ne kontrolira..A još je tako žarko crvena.Pitam se,kako joj uspjeva?
Ogledao sam se kada sam se uspeo po stepenicama do glavnih,ulaznih vrata.Ja sam se još nadao živoj duši iako sam u sebi znao da je uzaludna nada.Otvorio sam vrata...
Sve je bilo crno,tamno i neuredno..Razočaranje!Sva moja nada i trud,opet padoše u vodu.
Crne,poderane tapete naprosto su vrištale za uređenjem,stari stol i stolice nasred dvorane u kojoj smo nekoć svi zajedno večerali sada nemirno škripe od starosti i očaja.
U kutu su se pak nastanila lijepa bića,paukovi,koji su već dovršili svoj dio posla pletući mreže mržnje.
Popeo sam se škripavim stepenicama na vrh u svoju sobu.Netaknuta.Još je tamostajao onaj stari veliki ormar,moj trenutno prašnjavi krevet,prljavi sag i ogledalo veličine jednog prosječnog čovjeka.
Pokraj njega sam ju ugledao..Moja miljenica,moja ljubav.Moja violina.Bila je to jedina stvar koju sam uistinu obožavao.Uzeo sam ju onako prašnjavu u ruke i jednim sam ju potezom očistio.Zasvirao sam kao što dugo nisam,bila je to još ona moja prepoznatljiva melodija.Svaka ptica bi čak plakala,svakom čovjeku je slamala srce ta jaka pjesma..Na svih sam ostavljao dojam svirajući,svi su mi se divili,jer ona je zbilja od mene radila stručnjaka za sviranje.
Najednom,usred sviranja začuo sam buku.Naglo sam prekinuo i okrenuo se.Ugledao sam ju kako mi se smješka.Djevojka još uvijek nepromjenjena..Akala..Bila je krhka ali i jaka,ona je polu vampir,polu čovjek...
Skinula je odjeću.
Okrenuo sam se prema njoj,ali nisam reagirao.Samo sam stajao i nakratko pogledao u njeno razgolićeno tijelo ali sam brzo maknuo pogled sa nje.Nisam ništa poduzimao.Nisam ništa ni pokušao poduzeti.Kao da uopće nisam bio ondje.Osjećao sam pomalo neugodnost.Krenula je prema meni,ali ja sam automatski krenuo tri koraka u nazad.Nisam znao što mi se uistinu dešava,kao da me strah pogledati u nju.
-Danger,netreba te biti sram,pogledaj me samo..- rekla je zavodničkim glasom i podigla mi glavu.Sada sam gledao ravno u njene plave krupne oči.Vidio sam..Vidio sam patnju i bol u njenim očima,ali to mi trenutno nije bilo važno.Nije mi bilo uopće važno koliko je propatila.Ništa mi nije bilo važno,samo sam htjeo nju.A imao sam ju..Svoje lijepe i nježne ruke obavila je oko mog vrata te mi dotakla lagano kosu.Uhvatio sam ju oko struka(pomalo sa oklijevanjem) i upravo se tada upustio u žestoku igru.
Prislonio sam svoja usta na njen vrat i samo čekao njeno dopuštenje.Zapravo,nije mi bilo važno,žudjeo sam za njom te ju ugrizao.Svoje je nokte zabola duboko u moju kožu na leđima i uz to me raskrvarila,ali nisam obraćao pozornost na krv,stojećki sam ju ljubio.Nismo izustili ni jednu riječ...
Dok me ljubila osjetio sam kako mi otkopčava košulju,bilo je očito,skidala me.Odgurnula me na krevet i legla na mene.Prošla je laganim dodirom svoje ruke od mog vrata,preko prsa i trbuha.Da,usjepjela je,naježio sam se.Tada smo se samo mogli prepustiti našim strastima.
***
Sljedeće sam se jutro probudio u plahti.No nešto nije valjalo,kako sam ja uspio uopće zaspati?Samo sam se okrenuo na drugu stranu.Nisam zapravo bio svjestan toga što se jučer desilo.Zatekao sam Akalu pokraj sebe koja je opako zurila u mene i zlobno se smješkala.
-Što?!?- zaprepastio sam se ugledavši ju pored mene
-Ah..Taj život... – počinjala je,-Nekada nas može dobro prevariti,zar ne?
-Što radiš u mom krevetu?!?-živčano sam ju pitao
-Isto što sam radila i sa drugima!Ah,ta divna noć,i ti se ne sjećaš?!?
-M...Molllim??-s sada me još više zaprepastila,-Kako sam uspjeo zaspati?
-Popio si Callisius,sasvim je normalno da od takvog otrova zaspeš...-zlobno se nasmijala
-Dala si mi Callisius?!?!?-gotovo se zatresao cijeli dvorac.
-Što sam mogla,treba ukrotiti ovakvo biće kao što si ti!

Nisam mogao vjerovati u ono što sam čuo...Ne,ja to definitivno jučer nisam htjeo..To nisam bio ja!To je bila jedna velika pogreška..Prevelika da bih ju mogao ispraviti..Nemoguće..Ovo se definitivno nije smjelo desiti.
Akala je uvijek bila poznata kao dobra zavodnica...Bila je vampir strasti te imala puno sposobnosti kojima se služila da zavede što veći broj plijenova.Nažalost,plijen joj nisu bili samo ljudi i životinje,već i njena vrsta,naša vrsta-vampiri.To je bilo nedopustivo,Anđeli tame su ju proganjali ali nikada ju nisu uspjeli dokrajčiti.Ona je bila,mislim,jedini vampir koji im se uspjeo oduprjeti.No,bio sam veliki sretnik pošto je Akala samo tako uspjela svakog vampira ubiti prve provedene noći.To me i začudilo,zašto mene nije pokušala ubiti?

-Zašto Akala,zašto?!? –derao sam se očajno...
-Pa recimo ovako dragi ljubavniče.Postoji više razloga.Prvi bi bio onaj koji je bio očit:sam si to htjeo.
-NE!-prekinuo sam ju ali ona me ignorirala
-Drugi bi razlog bio žudnja.Danger...Ti dobro znaš da smo mi stvoreni samo kako bismo bili zajedno,jer smo isti.Ja varam i ubijam a ti samo ubijaš..Nije li to isto?Obadvoje smo brutalne ubojice..
-Nikako...Prestani!Ja nisam ubojica!
-To sada kažeš,kada si ih poubijao na tisuće i naprosto se umorio i zasitio te prestao ubijati pa si sada kao nevin?Da samo znaš koliko je ljudi umrlo zbog tebe...Ja sam nula naspram tebe dragi.Zato te poštujem..Jer si mi uvijek bio kao brat,moj ljubavnik kojega sam prevarila.Nije mi bilo u namjeri..Ali znam da sam ja tvoja neproboljena ljubav,tvoj svijet,tvoj pakao.
-Ti si nitko i ništa!Obična varalica.Ne želim te,ne trebam te!!Ti si samo višak u mom životu!
-Znači tako ti meni vraćaš...Nakon svih ovih godina..
-Da,nakon svih ovih godina boli i laži!Tvoje neuzvraćene ljubavi.Kako ne razumiješ?Ja sam druga osoba.
-Ti nikada nećeš biti druga osoba!!! –zaderala se a oči su joj poprimile onaj opasan oblik.
-Čudi me što me nisi ubila...
-Da sam znala da si ovakav,odmah bi te ubila!!Ali ipak..Samo sam ovo napravila kako bih provjerila tvoju inteligenciju..Tvoju naivnost..Vrlo si lako pao na moju foru.U životu ti neće biti lako..Trebaš me Danger..Edwarde..
-Rekao sam ti nešto..Kad nešto kažem,teško da ću se predomisliti..Nikada te nisam trebao..
-Ali ja sam samo htjela da zajedno zavladamo svijetom..Pogledaj ovu ljepotu novog doba,pogledaj što nam je pred nosom!Bila sam spremna podijeliti svoj svijet sa tobom..
-Tvoj svijet je jadan!Samo prazna zemlja bez plodova!Podzemlje sa mrtvacima..Prave ljepote svijeta nikada neće imati gospodara..Svog vlasnika..One su svačije,ali nikako ne tvoje.Nitko neće vladati,mi nemamo kralje,gospodare,careve ili gospodare,mi nismo niti ikada hoćemo postati robovi..
-Vidjet ćemo dragi –uozbiljila se
-Samo još jedno-kloni me se!!Nestani,vječno..Ne trebam tvoje laži!
-Ako tako želiš.Ove sam riječi zapamtila.Kad-tad ću ti zatrebati,u najgorim situacijama,ali tada..Tada će biti prekasno.. – tihim je tonom rekla i istog trena nestala..Maknula se iz mog života-zauvjek

sljedi dio-zadnji plijen

| Be my Vampire.. (14) | Drink my blood dear.. | Bite me now.. |

petak, 24.08.2007.

Immortal Pain

Edward VI-Danger

Vrijeme...Život...Besmislica za mene.Kao i da ne postojim...Prolaze tisuće godina a ja sam još uvijek isti.Još čekam.Moj spas...Nadam se.Izbavljenje od onoga što jesam.
Mislim si:nemoguće.Starim.Polako iz vana ali brzo iznutra.Osjetim kako me mržnja izjeda..Guta moju utrobu.Paučina petlja moje kosti kao što nikada nije radila.Ne,meni više nema spasa.Znam da ću ostati ovakav zauvijek,nitko mi ne može pomoći.Više ne želim...Ne želim,jednostavno ne želim biti ono što uistinu jesam.Sakrivam se vješto od istine...I uvjek ću se sakrivati..Jer oni ne smiju znati tko sam ja.Ali nemam snage više glumiti..Ne želim više žudjeti za krvlju,ubijati..Zašto???
Stajao sam slomljen pred svojim ogledalom,pažljivo promatrajući nečiji odraz.
Ne,ovako očajan,ovako depresivan,to nisam bio ja.To je bio samo neki vitki te ponešto viši muškarac,malo bljeđe puti od ostali ljudi,sa dugom valovitom kosom koja mu je samo malkice skrivala lice.Imao je vrlo gustu kosu,vrlo lijepu,onakvu kakvu bi baš svaki čovjek mogao poželjeti.Njegove su oči nadobudno buljile,njegove sive oči,krupne i jasne ali ipak malo vodenaste oči..Buljile su u svoj odraz.

Smrtnici

Polako te gotovo neprimjetno,uklopio sm se među njih koje smo zvali-smrtnici.Sada se postavlja ono vrlo poznato pitanje-zašto?
Na samome početku i ja sam mislio da ne znam,ali očito je da sam lagao samome sebi..I ostalima..Iako ja tada nisam bio svjestan svoje laži.
Još dok sam bio mlad i neiskusan,bio sam poznat kao najokrutnije i blago rečeno-najodurnije biće na svijetu.Nisam očekivao takvu slavu..Ali svima sam bio na crnoj listi.
Rođen te večeri...Pod punim mjesecom...Još vam nije jasno?Dakako..
Vampiri...Vrlo opaka,često nemilosrdna bića..Bića koja su sve ljude,ponajviše znanstvenike fascinirala diljem svijeta.Smrtnici su bili nezasitni..Kada su nas razotkrili,tražili su još i još..Ali mi im nismo htjeli dati više ikakve informacije o nama koje bi im koristile pošto smo znali da će nas stjerati u kut.Divili su se svim našim osobinama..
Njihova moć.Njihova brzina.Njihova nevjerojatna požuda...Ali mrzio sam to!Te pričice..Divljenje..Komu,nama??Nama koji moramo,koji smo stvoreni i natjerani za ubijanje??Mrzio sam svoju rasu i očajno molio za povratak u ljudski oblik.Ali ništa..Nitko me nije slušao,nitko me niti nije htjeo čuti..Svih je bilo briga za nekog jadnog vampira koji se sramio svoje rase..
Pričali su nam da vampiri stvoreni/rođeni pod punim mjesecom postaju agresivniji od ostalih.Kada spominjem riječ agresivno,mislim na one vampire željne najviše krvi.Nažalost,takav sam bio i ja.Dok sam bio mlad,ljudska bića nazvaše me Danger 666.Sotonin službenik.Đavolja desna ruka..Iako,naravno ja to nisam bio,samo su ljudi preuveličavali moje postupke.
Lovio sam stotine ljudi,tisuće ljdi,i nisam imao grižnju savjesti,a još manje trunku sažaljenja nad njima.Ne,ja to nisam razumio.Kao mlad,nisam uopće shvaćao svijet,nisam znao kakav svijet često je-okrutan.Kao i sve to,nisam razumio prirodu,njen govor,a još manje ljude.Tako glupa bića,mislio sam..Ali nisam bio u pravu,jer su me upravo oni natjerali na promjenu..Jer su upravo oni pametniji od mene samoga..A ja...Nisam poštovao ništa,nikoga,samo sebe.Ljudi me nisu podnosili,to mi je bilo sasvim razumljivo.Bojali su me se.Utjeravao sam im strah u kosti,u svaku njihovu živu stanicu u tijelu.Mnogi od njih su odlučili ne izlaziti UOPĆE van navečer,u puste ulice,znajući da bih ih tamo mogao najlakše zaskočiti.Naravno,mislii su naivnim glavama da će me se samo tako riješiti,ali ne.Ipak,odao sam se sve u svemu.Vrlo lako,vrlo brzo,toliku sam mržnju osjećao da ju više nisam mogao podnositi.Nisam više mogao ostati među njima.Prijetili su mi svi od reda,njihov strah prema meni je padao sve niže i niže uza strme stube i natjeravao me da se povučem.U početku mi nije smetalo ali polako,kada mi se um razbistrio,kada sam barem mrvicu odrastao shvatio sam.Te sam večeri dva sata sjedio na svome groblj i razmišljao.Samo razmišljao.Napokon,shvatio sam smisao NJIHOVA života.Odlučio sam više ne biti ovakav,a moja odluka je bila čvrsta.Od toga dana,postao sam nova osoba..Novo biće..Koje je izbjegavalo biti vampir.
Došao sam do svoga lijesa.Sasvim lagano ušao.Zatvorio se.I zaspao na vrlo dugo vrijeme.
Probudio se.UPRAVO SADA!

Novo vrijeme

Izašao sam iz svoga lijesa.Osječao sam se slabo,iscrpljeno,kao da ni nisam zapravo spavao sve ove godine.Zbilja je previše godina prošlo.
Odlučio sam izaći van.Sunce..Najveći predmet moje mržnje..Tako iritantno..Oduvijek sam ga mrzio i pitao se tko li ga je samo stvorio.Zapravo,dokazano je da sunce nije potrebno za život..Barem ne nama.Mi živimo bez sunca.No nažalost,potječem iz poznate,te kraljevske loze vampirske obitelji stoga sam ''otporan'' na sunce.Ne sasvim,ali ga mogu normalno podnositi.
Došetao sam do vrata i čekao te se dvoumio:hoću ili neću izaći?
Malo sam razmislio o mogućnosti da počnem sve iznova.Samo sam bez razmišljanja potegnuo kvaku od vrata.
Blještave zrake sunca obasjale su moje lice.Stoljećima nisam bio na suncu i sada ovo,tolikoje bilo jako da nisam mogao otvoriti svoje oči.Sunce je zbilja ojačalo od zadnjeg puta,sve je toplije.Stajao sam nekoliko minuta tako na suncu kako bih se privikao na njega.Nakon kraćeg vremena,još pomalo osljepljen krenuo sam.Iako nisam znao kamo idem,samo sam hodao.Lutao sam pustim ulicama,izbjegavajući ljude i njihove poglede.Putem sam razmišljao..Duboko..Nakon nekog vremena lutajući nepoznatim mjestima,sjetio sam ga se.Sjećao sam ga se...Još uvijek.Moj dvorac.Naš dvorac,dvorac svih močnijih vampira,moje vampirske ''obitelji'',gdje sam proveo svoju mladost učeči od najpoznatijih vampira srednjeg vijeka.
Blizu dvorca,nalazilo se moje omiljeno groblje.Zbilja,bilo je to najljepše groblje ikada,sa svježom zelenom travom,gdje je prolazio uređeni puteljak koji je vodio točno do dvorca..I naravno,moja klupica.Moje omiljeno mjesto...Ni sam ne znam točno zašto,ali ta klupica je stvarno simbol moje usamljene mladosti,jer,sječam se..Kada sam bio tužan,usamljen ili ljut,otišao bih do nje sa svojom violinom.Voljeo sam sviranje više od ičega u životu,to je jedino što mi je ostalo iz prošloga-ljudskog života.Svirao sam svoju vlastitu muziku,znao sam skladati,radio sam to vrlo stručno i barem tri puta bolje od ljudskih bića..No,u svome životu,kakav sam bio,nikada nisam odsvirao ljubavnu pjesmu.Sve su moje pjesme zvučale tužno,ali unatoč tome,sviranje bi me svaki put oraspoložio.
Naime,uz sviranje,znao sam lijepo crtati.Voljeo sam također provoditi sate u svojoj sobi,slikajući te duboko razmišljajući o nečemu,ali uglavnom sam crtanje zanemarivao te se posvetio cijelim duhom sviranjem.
Bio sam veliki umjetnik..Ali neshvaćni..
U jednome trenutku,ponadao sam se da još u dvorcu ima barem netko od mojih starih poznanika.Moja nada nije umirala.Sjetio sam ih se svih,kao da sam jučer sa njima skupa večerao u dvorani kao najveći bogatun te mirno vodio razgovor sa Akalom..Moja neproboljena drska ljubav..Nikada ju nisam u cjelosti pobrisao iz sjećanja.
Zato sam morao pronaći dvorac!